Struka se ne razvija sama, već se gradi kroz ljude, znanje i suradnju

Uvodni okvir rasprave i značaj susreta

U središtu svakog kvalitetnog strukovnog obrazovanja nalazi se odnos između profesora i učenika. Odnos kroz koji se, uz znanje prenose radne navike, odgovornost i profesionalne vrijednosti koje oblikuju buduće generacije servisnih stručnjaka.

Upravo zato Auto Hrvatska kontinuirano ulaže u povezivanje obrazovnog sustava i gospodarstva, svjesna da se održivost struke gradi dugoročno kroz rad s mladima već tijekom njihova školovanja.

Ovogodišnja rasprava nadovezuje se na prošlogodišnje zaključke pri čemu je potvrđeno da ključni izazovi ostaju isti, ali i da postoji sve veća spremnost za zajedničko traženje konkretnih rješenja.

Kapaciteti škola i upisne kvote

Rasprava je otvorena pitanjem kapaciteta škola i mogućnosti povećanja upisnih kvota za zanimanja poput automehaničara u kontekstu kontinuiranog nedostatka radne snage.

S terena je potvrđeno kako interes učenika za ova zanimanja postoji, no istovremeno se škole suočavaju s općim padom broja učenika. Demografski trendovi, ali i percepcija strukovnih zanimanja i dalje značajno utječu na mogućnost popunjavanja razreda.

Istaknuto je i kako dio učenika upisuje strukovne programe bez stvarnog interesa, što dugoročno utječe na kvalitetu buduće radne snage. Ovaj izazov dodatno naglašava potrebu za ranijom i kvalitetnijom promocijom zanimanja, posebno među osnovnoškolcima i njihovim roditeljima.

Privlačnost struke, zadržavanje kadrova i dugoročna perspektiva učenika

Postavljeno je pitanje interesa mladih za strukovna zanimanja te njihova zadržavanja u struci. Procijenjeno je da interes za upis u pojedina zanimanja uglavnom postoji, a ponegdje i raste, pri čemu roditelji i učenici sve više prepoznaju sigurnost zaposlenja, mogućnost stipendiranja i brz ulazak na tržište rada. Istodobno je naglašeno da popunjenost upisnih mjesta nije dovoljan pokazatelj uspješnosti jer ostaje otvoreno koliko učenika nakon školovanja doista ostaje raditi u struci.

Uočeno je da dio mladih nakon završetka obrazovanja prelazi u druge sektore zbog boljih uvjeta rada, većih početnih plaća ili brže zarade, što stvara paradoks, dakle, sustav uspijeva privući i obrazovati učenike, ali ih ne uspijeva dugoročno zadržati. Istaknuta je važnost razvoja karijernih putova unutar struke uključujući specijalizacije, napredovanje, kontinuirano obrazovanje i rast primanja, uz potrebu jasnijeg komuniciranja da kvalitetan majstor može imati visok profesionalni status.

Naglašen je i generacijski aspekt pri čemu se kod dijela mladih prepoznaje kratkoročan pristup radu s naglaskom na brze rezultate i financijsku korist kao i sklonost čestim promjenama posla. To dovodi do nesklada između očekivanja mladih i potreba poslodavaca za postupnim profesionalnim razvojem.

Kao mogući odgovori izdvojeni su jača promocija struke, isticanje uspješnih karijernih primjera, dani otvorenih vrata, veća prisutnost poslodavaca u školama te vidljivo partnerstvo škola i tvrtki što može pozitivno utjecati na odluke roditelja i motivaciju učenika. Također, model stipendiranja i ranog prepoznavanja potencijala ocijenjen je važnim uz napomenu da je za kvalitetnu procjenu potreban dulji neposredan rad s učenicima.

Praktična nastava, mentorstvo i razlike u kvaliteti izvedbe

Velika cjelina rasprave odnosila se i na organizaciju praktične nastave i kvalitetu suradnje između škola i mjesta izvođenja prakse. Istaknuto je da je praksa ključan element osposobljavanja, ali da njezina vrijednost ovisi o više čimbenika: vrsti poslodavca, motivaciji učenika, kvaliteti mentora, organizaciji rada i usklađenosti sa školskim ishodima. Otvoreno je i pitanje odabira mjesta prakse prema blizini stanovanja, a ne prema kvaliteti okruženja, što može dovesti do čestih promjena i prekida kontinuiteta učenja.

Iznesena su različita iskustva o kvaliteti prakse kod manjih i većih poslodavaca. U manjim radionicama učenici često ranije aktivno sudjeluju u radu, dok u većim sustavima ponekad dulje ostaju na pomoćnim poslovima. Istodobno je naglašeno da veće tvrtke sve više razvijaju strukturirano mentorstvo, sustavno prate napredak učenika i omogućuju postupno uključivanje u složenije zadatke. Kao primjer dobre prakse Auto Hrvatska je istaknula praćenje učenika kroz različite segmente rada, uz sustavno vrednovanje tehničkih i profesionalnih kompetencija.

Ukazano je i na razliku između formalno propisanih ishoda i stvarnih radnih okolnosti. Teško je u potpunosti uskladiti unaprijed definirane ciljeve s nepredvidivom prirodom rada u servisima i radionicama, zbog čega ocjenjivanje i završni radovi ponekad ostaju više vezani uz formalne zahtjeve nego uz stvarni razvoj kompetencija.

Naglašeno je da se tijekom prakse, uz tehničke vještine, vrednuju i radne navike, odgovornost, odnos prema radu i mentoru te sposobnost funkcioniranja u timu. Uočene su velike razlike u angažmanu učenika: dio brzo napreduje prema samostalnosti, dok dio ostaje pasivan i usmjeren na formalno ispunjavanje obveza što naravno, izravno utječe na njihove daljnje mogućnosti zapošljavanja i stipendiranja.

Modularna nastava kao središnje otvoreno pitanje

Nastavno na prethodnu temu raspravom se osvrnulo i na uvođenje modularne nastave koja je značajno promijenila strukturu poučavanja, organizaciju rasporeda, odnos teorije i prakse te planiranje ishoda učenja. Istaknuto je da je predmetni pristup zamijenjen modulima koji objedinjuju više sadržaja, što je u praksi dovelo do brojnih poteškoća, osobito u početnoj fazi. Naglašeno je da promjena nije dovoljno razrađena na operativnoj razini te da su škole i nastavnici preuzeli velik dio odgovornosti za njezinu provedbu.

Posebno je problematizirano smanjenje ili izostanak vanjske prakse u prvoj godini kao i općenito smanjenje sati prakse kod obrtnika u nekim sredinama. Time se slabi rana profesionalna socijalizacija i otežava povezivanje teorije s radnim okruženjem. Uvođenje modularne nastave ocijenjeno je prebrzim, bez dovoljno prijelaznog razdoblja i bez adekvatne podrške u obliku udžbenika, metodičkih materijala i stručnih edukacija. Kao posljedica, često se koristi strana literatura i vlastiti materijali što povećava razlike među školama i ovisi o individualnom angažmanu nastavnika.

Kao važan stručni problem istaknuto je restrukturiranje kvalifikacija u autosektoru. Ukazano je da spajanje ili ukidanje pojedinih zanimanja osobito autoelektričarskog slabi temelj za razvoj ključnih kompetencija. Naglašeno je da postojeći profil automehatroničara često ne osigurava dovoljno duboko znanje iz elektrotehnike i dijagnostike, iako su ta područja sve važnija zbog elektrifikacije i digitalizacije vozila, što dovodi do nesklada između obrazovanja i potreba tržišta rada.

Uočene su i regionalne razlike u provedbi. U većim sredinama lakše se pronalaze rješenja zahvaljujući razvijenijoj mreži škola i poslodavaca, dok su u manjim sredinama izraženiji problemi s dostupnošću mentora i specifičnih profila. Zaključno, modularna nastava pokazuje neujednačene učinke: u razvijenijim sredinama izazovi se lakše ublažavaju, dok u slabije povezanim okruženjima posljedice postaju izraženije i dugotrajnije.

Tehnološke promjene, manjak opreme i potreba za stručnom podrškom nastavnicima

Uz modularnu nastavu, dodatne izazove stvaraju ubrzane tehnološke promjene u automobilskoj struci i teškoće njihova praćenja u školama. Posebno su izdvojeni elektrifikacija vozila, dijagnostika, rad na baterijskim sustavima i potreba za novim certifikacijama kao područja u kojima obrazovni sustav najbrže zaostaje. Istaknuto je i da pristup naprednim edukacijama nije jednostavan ni unutar servisnih mreža što potvrđuje postojanje šireg jaza između tehnološkog razvoja i obrazovne infrastrukture.

Ukazano je kako u školama nedostaje suvremene literature, dijagnostičke opreme, specijalnih alata, vozila za vježbu i financijskih sredstava za njihovo redovito obnavljanje. Naglašeno je da škole teško mogu pratiti razvoj industrije uz oslanjanje na spore administrativne procese, povremene projekte i individualni angažman nastavnika. Kao posljedica, dio nastave oslanja se na improvizaciju, vlastitu inicijativu i sporadične edukacije, uz probleme s nabavom opreme i licencama za dijagnostičke sustave.

Istaknuta je potreba za snažnijim uključivanjem gospodarstva u stručno usavršavanje nastavnika, ne samo kroz formalne edukacije nego i kroz pristup aktualnim znanjima, materijalima i tehnologijama. Kao mogući oblici suradnje navedeni su kraći programi usavršavanja, ustupanje alata koji više nije u aktivnoj uporabi te donacije vozila i opreme koje mogu imati značajnu nastavnu vrijednost.

Naglašeno je i da tehnološki jaz ima razvojnu i socijalnu dimenziju. Ograničena mogućnost praćenja promjena dovodi do neujednačenih kompetencija učenika pri čemu kvaliteta obrazovanja ovisi o resursima škole, partnerstvima i dodatnom angažmanu nastavnika. Time se produbljuju razlike među školama i regijama te smanjuje predvidivost i pravednost sustava.

Mogući smjerovi suradnje i preporuke za daljnji rad

Rasprava je još jednom potvrdila da strukovno obrazovanje, osobito u području automehanike i automehatronike, počiva na snažnoj povezanosti svih dionika – učenika, profesora i poslodavaca. Upravo kroz taj trokut suradnje oblikuju se budući stručnjaci i gradi održivost cijelog sektora.

Iako su izazovi jasno prepoznati, od demografskih trendova i zadržavanja mladih u struci, preko kvalitete praktične nastave do tehnoloških promjena i prilagodbe obrazovnog sustava, jednako je jasno da postoji zajednička volja za njihovim rješavanjem. Posebno ohrabruje činjenica da se ova rasprava iz godine u godinu produbljuje, a suradnja sve više usmjerava prema konkretnim rješenjima i dugoročnim partnerstvima.

U tom kontekstu, Auto Hrvatska nastoji biti aktivan partner u povezivanju obrazovnog sustava i gospodarstva. Kroz kontinuirano ulaganje u mlade, razvoj mentorskih programa, suradnju sa školama i poticanje stručnih rasprava, doprinosi stvaranju kvalitetnijih uvjeta za obrazovanje i razvoj budućih stručnjaka.

Organizacijom ovakvih susreta, kao i konkretnim aktivnostima usmjerenima na učenike i nastavnike, Auto Hrvatska jasno pokazuje da ulaganje u znanje i ljude nije samo potreba već i odgovornost prema industriji, zajednici i budućim generacijama.

Zaključno, održivi razvoj struke moguć je jedino kroz kontinuirano partnerstvo obrazovanja i gospodarstva, a upravo kroz inicijative poput ovog okruglog stola postavljaju se temelji za kvalitetnije obrazovanje, snažniju struku i sigurniju budućnost mladih koji tek ulaze na tržište rada.